ponedjeljak, 13. kolovoza 2012.

...pokušam ostati ista ...ne ide ...iz dana u dan sve manje ikome vjerujem ...


....sve dalje i dalje sam od svojeg la vie en rose ...pokušavam ostati ista ...ne ide ..iz dana u dan sve manje ikome vjerujem ...ponekad događa se ... ni sebi ne vjerujem da sam sprema izaći iz ovog nevjerovanja ...previše puta srušeni su mi snovi ...ali ja još ipak sanjam mada sve rjeđe i rjeđe ...i kada mi kažeš da ti značim puno ...i previše ...gledam ti u dubinu očiju ...i ne vidim to ...ili ne mogu vidjeti ...ili ne želim vidjeti ...ljeto polako odmiče ...bit će još toplih dana prije jesenjih kiša ...jučer sam slagala neke papire ...i pronašla davno umetnute sasušene djeteline sa četiri lista ...nasmijala sam se sebi i svojem sujevjeruju ...ma jebeš i tu djetelinu ...ona je samo genetski sprčkana trolisna djetelina ...genetska greška ...jesam li i ja jebena genetska greška ...sve više vjerujem u to ...a genetske greške treba uništiti ...ja sam odavno uništena  što svojom krivicom što krivicom drugih ...neke večer sam s tangom izašla van u dva po ponoći ...bili smo sami na parkingu  on i ja ...i beskrajna tišina oko nas ...gledala sam nebo ...zvijezde su svjetlucale ...koja je od tih moja ...jedna ...ili niti jedna više ....da li se moja ugasila ...kao što se ugasi izgorena svijeća...i ostane samo miris voska  dok se i on ne rasprši u zraku ...kako je mirisala moja zvijezda ...nikad to neću saznati ...uvijek je bila predaleko ...i kako je mirisala kad se ugasila ...ugodno...neugodno ...kažem pokušavam ostati ista ...samo što se više ne smijem ...ne znam ...izgubila sam smijeh ...tu negdje  u godinama koje su prošle ...ako ga itko pronađe neka mi ga vrati ...njemu ne trebaju tuđi smjehovi ...ne nudim nagradu za pronađeno ...ionako nemam što dati ...nikome više ...osim predivne melodije govori tiše ...iz filma kum ...koji je netko uklonio ...pa umjsto toga ...nešto drugo ...isto tako lijepo ... i tako posebno u arethinoj izvedbi ...

Nema komentara:

Objavi komentar