srijeda, 14. ožujka 2012.

...ma nije to ništa...samo nemoguća varijanta ...za moj...la vie en rose...

...ovaj osjećaj sjebanosti ne napušta me...taj nemir što s proljeća dolazi ...ta želja za bijegom ...odavde ...u nekuda ...ma nije to ništa ...znam da je nemoguća varijanta odjebati se odavde samo tako...i pobjeći negdje u nepoznato...sama...da nitko ne remeti moj svakodnevni jutarnji ritual...cappuccino ..cigaretu ...nekako sam sad navikla da ta jutra provodim sama u tišini ...jebote kako se brzo stekne nova navika ...a teško se riješitih nekih nepotrebnih starih...i ova nesanica koja se rasteže mjesecima...i ono prokleto ogledalo u kupaonici ...u kojem vidim sebe...toliko drugačiju nego prije par mjeseci ...mentalno...fizički ...pokušavam u sebi otkriti još onaj mali dio sebe koji je postojao...sve je blijeđa i blijeđa ta slika ...jednoga dana posve ću zaboraviti tko sam bila ...posve zaboraviti da sam se znala smijati...da sam od ničega znala napraviti smijeh...da sam imala trenutke sretnosti...da sam nekoga voljela i da sam bila voljena...sve ću to pomalo zaboraviti...jutros vani s tangom gledala sam neke majušne bijele cvjetove ...toliko malene da se govoto i ne vide ...a opet...toliko su lijepi u svojoj majušnosti ...i bila sam na trenutak taj cvijet..majušni bijeli...kojega mogu primjetiti samo rijetki...i u njemu vidjeti ljepotu ...

Nema komentara:

Objavi komentar