četvrtak, 10. studenoga 2011.

...svaki novi dan ...novo anje sranje...ej koliko optimizma u meni haha...

...sama se sebi smijem ...od straha da ne bih morala plakati...kako kaže beaumarchais...pa ovo je nevjerojatno...pokušam sve gledati s vedrije strane...a onda ispadnem sama sebi smiješna...s koje strane...gdje je ta vedrija strana svijeta...i kuda se treba okrenuti...ulijevo...udesno...iza..ili gledati ravno ispred sebe...pa kud pukne da pukne...jučer mi je frendica poslala poveznicu na fejsu...jednu davnu pjesmu...mada je često čujem...opet sam je poslušala...i pitam se da li se sve oko mene promijenilo...a ja ostala ista...ili sam se ja promijenila...a sve ostalo isto...najveća mana mi je ta vječita analiza ...sebe...ponajprije...a onda i svega oko mene...život bi bio mnogo jednostavniji da u njega uđeš s manje analitičnog uma...jednostavno se prepustiš bujici ...i ona te nosi...pa kuda odnese...i kad ponekad udrariš u stijenu...opet te bujica povuče i nosi dalje...najlakša i najjednostavnija opcija preživljavanja...na papiru...ili na netu...svejedno gdje...i mrzim ono ali..jer uvijek postoji to ali...koje te sputava da se prepustiš toj bujici...a tko zna...možda ti ta bujica donese upravo ono za čim žudiš...la vie en rose...

Nema komentara:

Objavi komentar