petak, 18. studenoga 2011.

...sakupljam stakalca svojega rasutog života...svaki dan jedno... po jedno...

...i kada ću ih sve sakupiti...i da li ću...teško...u previše se sitnih komadića rasuo moj život...hoću li imati vremena...tako sama...previše je to posla...i svugdje su razbacani...po svim stazama kojima sam posljednjih godina hodala...a neke putove sam zaboravila...neke je obraslo šipražje...neke je ispralo more...neki su se otopili skupa sa snijegovima...neki su zaravnati...i kuda se okrenuti...gdje najprije krenuti u potragu...i koliko će mi sati...dana...mjeseci...godina trebati...ući u sebe...najprije...i tamo potražiti prvi komadić...jesam li ja doista glavni krivac za svoj rasuti život...pruzimam dio krivice na sebe...ali baš sve...ne bi išlo...i kada će me proći ova bezvoljnost i tuga...sama sam sebi već dosadna...i umorna...svakim danom sve više i više...u ogladalu se ne prepoznajem....to nisam ja...ta žena koja me gleda...bez trunke osmijeha...pogledom praznine...ta žena kojoj je duša isprana ...zašto me pere depra...opako...ne žalim za njiim...nimalo...ponavljam to ...i stvarno ne žalim...i više mi ništa ne znači...i raspisujem natječaj ...za pomagača sakupljanja stakalca...možda negde postoji...i javi se ...da mi vrati nadu u ...la vie en rose...mada ja...ne umem da trajem u dvoje...

Nema komentara:

Objavi komentar