ponedjeljak, 21. studenoga 2011.

jebeno jutro i noć ...nisam mogla zaspati do ranih jutarnjih stati...

...a vani zima...a vani mraz...neispavana išetala psa da obavi svoje potrebe...nervoza koja me prati jutros u ovoj vanjskoj sumornosti samo se pojačala...badava sve knjige odavno pročitane o samopomoći  ...o pozitinom načinu razmišljanja...a afrimacijam koje treba mantrati svaki dan...ležim noćas budna i mislim koja sam ja to genijalka kad nepogrešivo biram uvijek krive osobe koje će dodatno   sjebati ionako moj sjebani život...točno...pruzimam na sebe svu odogovornost za izbor ...ali kako baš nalete meni...kao magnet privlačim ih u svoj prostor...u svoje okruženje i svoju intimu...badava sve one knjižice o malim i velikim mudrostima  i knjigama promjene...pomaže li to ikome osim onih koji su ih napisali i na njima zgrnuli pare...a te knjige se prodaju u milijunskim tiražama...što bi trebala biti kao neka utjeha da još ima takvih luzera koji posežu za tim knjigama u knjižnicama i  knjižarama...neki dan pročitam na blogu jedne otkačeno simpatične blogerice sa blogspota upravo o toj pozitinosti i negativnosti...ej...draga ako ovo pročitaš..ne zanosi se ...mislim da bez uvrede  ikome to mogu praktcirati osobe s  malo   manje pametnost i povodljive ...a ako imaš imalo ega i ako si imalo pametna ...ne prolazi...pokušavajući postati pozitivna osoba a ne cinična ...sarkastična i kritična...kako prema sebi tako i prema drugima...osjećam da gubim svoj personaliti...a ne želim ga izgubti...jer tko ću onda biti ja...neka pritupava  osoba koja ne zna reći ne...a u mojim genima to nije zapisano...jebeno sam takva kakava jesam...i ni zbog koga ne mogu promijeniti sebe...i svjesno znajući da je na moju štetu...da li se to zove autodestrukcija ili tvrdoglavost...zaboli me...a kakva bi ja to bila škorpionka da sam slatka ...nježna...pažljiva...da sve gledam s vedrije strane...sunčane...mada volim sunce i vrućine...i mada volim more ...i mada ne volim zimu i hladnoću...pa sama bih sebi bila smiješnica...i samu sebe ne bih prepoznala...iako sam takva kakava jesam ..ipak vjerujem u jednu stvar na svijetu...a to je la vie en rose...jer dat nam je samo jedan ...ovaj ..tu ...i sada...ej mama što si me rodila tako kompliciranu...s onim mojim prvim plačem po porodu...udahnula sam i sve ovo što sada vučem za sobom...a puno je toga...prepuno...eto..sjetila sam se jedne prelijepe stare pjesme neponovljivog charlesa  aznavoura ..she...ne znam što me jutros proganja ta pjesma...iz neko čudnog razloga...tko će li ga znati...

1 komentar:

  1. eh, ako sam ova simpatična blogerica ja, puno ti hvala :*... ni ja ne želim ostati bez svog cinizma, ozbiljno vjerujem da je to dio mog šarma (ega mi očito ne nedostaje. i uvijek sam vjerovala da ako ništa od života ne očekuješ, barem se nećeš razočarati. ali sam nekako zaglibila preduboko. jedno je ništa ne očekivati, a drugo očekivati najgore.
    obožavam tu pjesmu. istovremeno mi je brutalna i nježna, iskrena ispovijed zaljubljenog i predanog muškarca. da mi je naći takvog.

    OdgovoriIzbriši