petak, 11. studenoga 2011.

....danas je 11.11....kažu dan kada se ispunjavaju želje...hm..hajde pa probam...

...nemam nekih posebnih želja...ili ovoga trenutka imam samo tri...i sve ću ih poželjeti...da se ostvare...a ako ovo ne pali...a kažu da pali...bit ću  najsretnija osoba na svijetu...neka ostanu ipak moja mala tajna...a opet mislim ...kako da se ostvare...nema veze danas ću ovaj dan intenzivno misliti na njih...i čekati...naučila sam na čekanje...mada isuviše nestrpljiva... ovo ću čekati...makar se ostvarile jedna po jedna u nekom razdoblju...jedanput i ovi loši mjeseci moraju proći..bilo s mojom željom ili bez nje...jer sam nesretna...jer sam zbedirana...jer mi sve ide u nikuda...jer sam stvorila oko sebe zid...zbog svega što mi se događalo ovih posljednjih mjeseci...i jer sam stalno na rubu plača...i dovoljan je krivi pogled...pogrešno izrečena riječ ...pa da se rasplačem...i ko klinka plačem kad čujem neku davnu pjesmu...ili pročitam nešto ...pa mi se cijeli dan to vrti u glavi...osjećam kako gubim tlo pod nogama...i mir...samo mir...to želim...i pobjeći odavde ...ali to nisu one prioritetne želje...one su moja mala tajna...a za ovo se moram pobrinuti sama...hvala ti ...a znaš tko si...što si uz mene u ovim mojim lošim danima...rekao si da ti nikad ne zahvaljujem...kako da ne kažem hvala onome tko me sluša...koji me tješi...koji mi je je rame za plakanje...i trpi me takvu neraspoloženu...i pokušava me nasmijati...i ne ostavlja me ni kada kažem ...idi...i koji kaže ne tjeraj me...i koji ostaje budan da bi bio samnom ...a daleko smo...i koji ima svoje brige...a svejedno me sluša...moje brige...rijetki su takvi...i znam da će jednoga dana nestati kao što se i pojavio...sve ima rok trajanja...ali sada je tu...a onaj koji je obećao da će me čuvati ...neka mu je sretan put u ...ne znam kuda...i baš me briga kojim će putem krenuti...samo da nam se putovi nikada više ne ukrste...jer la vie en rose...i dok god si živ nadaš se...zar ne...

Nema komentara:

Objavi komentar