petak, 7. listopada 2011.

...a kiša pada neumorno...u srcu mi led...a oko mene zima...

...da sam bar na moru...tamo je najljepše ...pa čak i kad pada kiša...
...dakle...rezime...ljeto je završilo...danas je počela prava jesen...sa svim svojim jesenjim  i inim gadostima...vjetrom...kišom...hladnoćom...oko mene zima...a u srcu led...postajem bešćutna...ne marim vše ni za koga osim  za sebe i svoju  kćer...i moje male životinjice...onaj o kojem više neću niti razmišljati  i koji se konačno seli odavde...kad sam mu rekla da uzme psa sa sobom...a ne bi ga dala...bio je to samo još jedan od testova...i da li je rekao budućem stanodavcu da ima psa...pogledao me kao da sam pala s marsa i rekao...da...a kud bi ja s njim...točno...ne mari ni za svoju djecu...a kamoli za mene ili nekog psa koji s nama živi već sedam godina...a taj pas...moj zlatni retriwer...kao da osjeća neka čudna događanja...stalno dolazi do mene i stavlja mi glavu u krilo i tako me tužno gleda...ma ne bi ga dala tom jadniku ni za što...pa on nema osjećaja ni za koga osim za svoje dupe očito...samo da se odjebe odavde...da imam mir...da mogu nešto pametno raditi...da mogu normalno spavati...da ove životinje imaju nekakav red...jer ova dva mjeseca stalno se netko na njih izderava ...a one i te kako osjećaju tu jebenu nervozu i tu negativnost koja se oko nas širi...a najbolja mu je provala...provala stoljeća...ide on i kao na vratima se okrene i kaže...ne zovikaj me slučajno jer idem na tri razgovora za stan...kao ja sam ...ma kužim ja to...trebala pitati a gdje su ti stanovi ...a bla bla...a ja ništa...i kao da ga slučajno ne zovem...e pa samo da se riješi  u ponedjeljak ovo sa poslom onda ćemo mi lijepo odjebati svaki razgovor o bilo čemu...a neki auto je dofurao...kao za mene...a ja..samo čekam da ga sredi...i da budem vozna...a kako će ga platiti to neka riješi sa svojom sekicom s kojom se odjedanput toliko voli da je debilno...jer si ni božiće ni nove godine ni rođendane nisu čestitali...a odjedaput proradi bratska ljubav...o bože već sam jedanput napisala ...ma koje fore i fazone on meni prodaje...ili sebi...ali to me već nije briga...ja želim  samo normalan život za kćer i sebe...i mir...jer  la vie en rose ...trenutačno sa onim oštrim trnjem...koje ću potrgati noktima...zubima...samo da la vie en rose bude doista ružičast...

Nema komentara:

Objavi komentar