srijeda, 5. listopada 2011.

...kad imaš dovoljno godina...ili vrijedi li praviti rezime svih tih godina

...uz ove žute ruže sjetila sam se jedne pjesme bijelog dugmeta...nije ljubomora...al koliko si ih imala do sad...
...ponekad pokušavam napraviti rezime svih mojih uspjeha i promašaja...imam dovoljno godina da ih se sakupilo mnogo...i uspjeha i promašaja...onda odustanem...jer nije lako nabrojiti uspjehe...daleko je lakše nabrojiti promašaje...a oni malo bole...a najgore od svega što se promašaja bolje sjećaš nego uspjeha...ovaj čip u mozgu koji sumira sve...nekako bolje pamti promašaje...ili imamo dva čipa...a ovaj što pamti promašaje od kvalitetnijeg je materijala bit će...jer pamtiš sve ružne riječi izrečene nekome i one koje je netko tebi izrekao...a uspjesi...ili ih nije niti bilo...tek se nekih posebnih sjećaš onako maglovito...mislim da uopće ne treba paviti rezime...jer se zbediraš do kraja...neka ide sve svojim tokom...neka se i dalje smjenjuju promašaji i uspjesi kao što se smjenjuju noć i dan...kao godišnja doba...kao ružno i lijepo vrijeme...kao dobra i loša muzika...kao što ti kroz godine životom prolaze dobri i loši ljudi...usprkos svemu još negdje u meni postoji ono...la vie en rose...ma kako ti se to činilo kad počneš rezimirati sve događaje...nisam maloumna i znam da uvijek u svemu treba tražiti ono što je bilo najbolje..ponekad ne ide...ma koliko truda uložiš u to...danas me uhvatila nek blesava depra...opet...ali ipak...ponavljam...la vie en rose...možda će netko jednoga dana u nekom trenutku hjeti saslušati sve što imam reći...moje snove...moja maštanja...moja nadanja..možda će me poželjeti upoznati...kakve knjige volim...koje filmove...koju muziku...zašto volim more najviše na svijetu...zašto....možda...la vie en rose...kažem treći put ...i nadam se...

Nema komentara:

Objavi komentar