nedjelja, 9. listopada 2011.

...danas je dan kad je završena naša priča...ili kamo su otišle godine mojega života...

...i sjećam se prije dva mjeseca otprilike...da sam jednu večer upravo ovako sjedila na fotelji i  govorila gotovo identične riječi..
...danas je došao dan d....on je odselio...zauvijek...mada me užasno povrijedio i mada ga ne volim više nije mi bilo svjedno kada je selio svoje stvari...učinio je to tako brzo...samo je potrpao i odjurio...da ne padne koja suvišna ili kriva riječ...prije toga je izveo psa ...i popio kavu ...ma doslovce u jednom gutljaju...a treba popiti veliku šalicu cappuccina u jednom gutljaju...inače gušta u kavi...popušio je cigaretu tako brzo u dva tri dima...bože...pa zar je mislio da ću reći ostani...da ću molit...plakati...ili možda ...onaj koji se prenagli...a poslije nema petlju reći ništa...možda je njemu bilo gore nego meni...ja ostajem...tu...a on ...u tuđem stanu...ima gazdu i gazdaricu...ma daj...kao neki nedojebani studoš...i znam da mu nije svejedno kada sam rekla da me nije briga gdje je stan niti da išta želim znati o tom stanu ...jer htio je nešto reći jučer...a mene nije briga...da je i velebna vila...eto ...ovo je prilika da ostvari svoje životne snove...i neću biti škorpionski zločesta...samo ću malo bocnuti...ako nisi do sada...sada  ćeš još teže...ne znam da li će on ikada otvoriti ovaj moj blog...vjerojatno neće jer njega ne zanimaju ničije lamentacije osim njegovih...a ako ga ikada otvori neka pročita...da sam ga voljela samo malo manje od svoje kćeri...a to je strahovito puno...i da će mi ponekad nedostajati...lagala bih kad bih rekla da neće...jer zajednički život postaje navika...i da ću vjerojatno upoznati i nakon njega nekoga...kao i on nakon mene...i da nikada neću praviti usporedbe...i ne želim da on pravi...bilo je dobro...bilo je loše...bio je kraj...danas...ma kako se glupavo sada osjećam dok ovo pišem  jer neki će stranac možda  ovo pročitati i misliti gle glupaču...moram ispucati svoje  emocije...negdje...a najbolje ovdje ...na ovom blogu...na mojem blogu koji trpi svašta...od mojih euforija do potonuća...i ma kako mi danas bilo vjerujem...la vie en rose...samo ga treba znati iskoristiti...a mi...ne znamo...jer kada smo tu lekciju trebali odslušati...taj dan smo baš markirali...eto...to je...to...la vi en rose...

Nema komentara:

Objavi komentar