četvrtak, 1. rujna 2011.

slava raškaj...nesretni život naše najbolje akvarelistice

slava raškaj autoportret...
...volim akvarel...njegovu nježnost...prozirnost...mogućnost prelijevanja boje u boju...oduvijek sam kao našu najbolju akvarelisticu smatrala slavu raškaj...nesretna sudbina te gluhonijeme slikarice iz ozlja uvijek me podsjeti na mnoge umjetnike osobito slikare koji su također za svoje vrijeme bili neshvaćeni...mnogi su bili hendikepirani...ili čak psihički bolesni no to ne znači da se nisu mogli izraziti slikarstvom...da budu najbolji...da se pamte....negdje u gimnaziji sam se prvi puta srela sa slikarstvom slave raškaj...imali smo prekrasnu mladu profesoricu povijesti umjetnosti....kasnije u životu nailazila sam na brojne podatke o njezinog biografiji...tako gluhonijema i tako neshvaćena...njezini lopoči nastali su posjetima  botaničkom vrtu gdje je često sretala pjesnika vladimira vidrića...bila je zaljubljena u njega ...nije joj uzvraćao...tek kada joj je mecena i ljubavnik postao bela čikoš sesija  postaje poznata u hrvatskom svijetu slikarstva...no na žalost ponajviše po tome što je bila njegova ljubavnica koju je iskoristivši je odbacio kao krpu..osramotivši obitelj smještaju ju u umobolnicu vrapče gdje i umire...ni za grob joj se nije znalo...tek kasnije neki dobrotvori premjestili su je u grob koji je postao njezin drugi dom...jedom sam u knjižnici pronašla malu knjigu nade iveljić pod nazivom bijela kopriva...romansirana biografija slave raškaj...pročitajte tu knjigu...nekoliko puta sam je čitala...hvala nado...sjetila sam se danas slave jer sam u jednom časopisu ugledala njezin autoportret...iz nje ostalo je toliko toga ...a najviše beskrajne tuge i nesretnost života izuzetno nadarene mlade slikarice...neka ozalj bude ponosan na nju...ima i zašto...da nije rođena gluhonijema ali s tim neospornim talentom za nju bi vrijedilo la vie en rose...do čitanja
jedna od slika na temu lopoči...

Nema komentara:

Objavi komentar