ponedjeljak, 12. rujna 2011.

ne daj se ines...ne daj se godinama...kaže arsen...

...volim ruže ...ali ipak mi je draže poljsko cvjeće...
...drukčijim pokretima i navikama...jer još ti je soba topla...prijatan raspored i rijetki predmeti...hvala arsenu na postojanju...nekada sam znala sve njegove pjesme napamet...danas ih znam...ali ne od riječi do riječi...tako i đoletove...i nepoćudne riblje čorbe...volim tu smislenost tekstova u pjesmama...možda se ponavljam...ali neka...svi nosimo svoje navike sa sobom...u druge živote...a onda silom prilika postajemo drugčiji...počinjemo se prilagođavati drugoj osobi i gubimo sebe...sakupljamo svoje i njegove navike i sve pretvaramo s vremenom u stereotipe...gubimo svoju osobnost...zaboravljamo da smo subotom voljeli slušati   radio do dugo u noć i čitati...da smo koristili svoj parfem ali njemu se taj ne sviđa i mi ga mijenjamo...da smo nosili spuštenu kosu...ali on to ne voli i mi dižemo kosu mada to ne volimo...da on ne voli jako našminkana usta i mi onda to smanjimo...do granice ogoljelosti...da on ne voli našu kašmirsku dolčevitu i mi ju bacamo negdje u zapećak...bože što ljubav čini od nas...bacamo stare osušene cvjetove da ne bi bilo ljubomore...i sve tako...odstupamo od  sebe i negdje usput se izgubimo...a onda nas on prestane voljeti...i mi izgubljene u prostoru i vremenu pokušavamo se skupiti na hrpicu...sutra ću si ponovo farbati kosu onako kako ja volim...šminkati usta onako kako sam to prije činila...promijenit ću frizuru...mislim da ću odrezati kosu i biti neto drugi...netko koga on ne poznaje...a nikada me nije ni upoznao do kraja...jer la vie en rose i treba ga proživjeti onako kako najbolje znaš....laka vam noć moji eventualni čitatelji....

Nema komentara:

Objavi komentar