srijeda, 14. rujna 2011.

...jutro počelo prigovorom...u sebi sam rekla odjebi...i prešutila ....

...sva sjećanja otpuhnut ću kao što vjetar otpunhe maslačak...
...jutrom se budim prva...napravim cappuccino i probudim b.  ...onda on ustaje ... bez ijedne riječi  pije kavu i tako svaki dan ...danas sam trebala ranije ustati jer smo trebali otići od doma...mobitel je odzvonio...a ja nastavila spavati...pa se on probudio i sav nakostriješen rekao...e baš si zajebala...čuo sam mobitel i kako si ga ugasila i nastavila spavati...pa koji kar se ti nisi ustao...napravio cappuccino i probudio me...barem jedanput...u sebi sam pomislila...odjebi...i prešutila ...nemoj mi prigovarati kad uopće ne razgovaramo...ti sebi gradiš novi život pa si ga i živi...a mene ostavi na miru...povraća mi se od svega...dva dana si nešto radi za sebe i kao umoran je i bole ga leđa...i mene boli...pa  te nije briga...a dovoljno sam se brinula za tebe...sada sam ja na redu...izgledam po svemu kao vražja babetina...pa neka...samo mi je dosta da ja uvijek budem na drugom mjestu...ili čak na trećem...pojma nemam koliko sam nisko na njegovoj listi prioriteta već dugo vremena...a i zaboli me...više mi nije stalo do njega niti malo...postajem ravnodušna...a to je najgore od svega...ravnodušnost...toliko za sada...ma ipak je la vie en rose...jer sve će ovo proći jednoga dana...

Nema komentara:

Objavi komentar