nedjelja, 11. rujna 2011.

danas sam prespavala nedjeljno polijepodne...ili kako da ti brže prođe dan koji ne voliš

...osjećam se kao pusta obala u koju neprestao udara more...
...namjerno sam danas prespavala nedjeljno poslijepodne...da manje vidim ikoga...da manje razmišljam...da uopće ne razmišljam ni o čemu...čak se ne sjećam da sam nešto sanjala...bolje...jer toliko je konfuznih snova koje ne znam protumačiti...ili znam...negdje na podsvjesnoj  razini...dan koji je sada na svojem završetku...što sam danas pametno učinila...gotovo ništa...ili vrlo malo...nisam našla gotovo ništa na buvljaku...razočarana sam ponudom...sve uglavnom nove stvari ...gotovo nova odjeća...cipele...torbe...i milijun drugih meni nepotrebnih stvari...za kućanstvo...uvijek kad idem nešto kupiti s namjerom obično se izjalovi...a kad nemaš dovoljno love kod sebe naletiš na ono što tražiš...toliko sam neinspirativna danas...pisati ili ne...dođe mi da obrišem ovo sve ispred sebe i da ponovo idem spavati...osjećam se kao noj koji je gurnuo glavu u pijesak...samo da ništa ne vidimi i ništa ne čujem...b. je i dalje ovdje pokušavamo održati koliko toliko normalnu komunikaciju...kao dvoje usputnih poznanika...pričamo uglavnom malo o vremenu...jebi ga kao da slušam na tv vremensku prognozu...ili o nekim stvarima koje treba  odmah napraviti...odmah...to je fakat odmah...jer o sutra se ne priča...ne znam do kada će sve to potrajati...i kako dalje ovako trajati...u šutnji...povremenom upitu onako nekom banalnom...odlascima na spavanje  čak i bez onog stupidnog laka ti noć...okrećemo se svako na svoju stranu pomno pazeći da se slučajno ne dotaknemo...ja pišem ovaj post...on  igra igricu na drugom kompjutoru...upaljen tv koji nitko ne gleda...moja kćer koja sve to promatra i uglavnom šuti tek ponekad mi kad ostanemo same kaže nešto ...opet ste u fazi rastajanja...tako je bilo i prije dvije godine...dva mjeseca šutnje i onda smo počeli normalno funkcionirati ...što je uopće normalno...postoji li više uopće neka komunikacija s nekim a da se može pričati o svemu i svačemu ...da se ne priča o banalnostima poput ...kakvo će sutra biti vrijeme...ah da danas je vruće...vani izgleda kao da će padati kiša...znaš koliko košta ovo ili ono...za boga pa pretvorila sam se u nikoga...ili nekoga koga ne prepoznajem...zaboravila sam kad sam se zadnji put smijala...kad sam zadnji put bila sretna...postajem ono što ne volim kod drugih...prazna...kao neki neispisani list papira koji čeka da ga netko ispiše ili zgužva ...postajem prepuna gorčine ...veća danima ne palim radio...ne slušam muziku...tako mi paše tišina...već sam navkla da pijemo kavu u tišini...da ručamo u tišini...a tako se bojim te tišine...kao da više neću nikada znati pričati ...da ću postati dosadna...sebi i drugima...ma ne daj se ...šapućem sama sebi...jer la vi en rose ma kako ti se to večeras činilo....laka vam noć...

Nema komentara:

Objavi komentar