četvrtak, 8. rujna 2011.

danas nisam ni suzu pustila...samo sam tužna...

....uvijek postoji nada...za novi početak...
...dan na kraju...danas sam bila čvršća nego jučer...odlučila sam da neću plakati...šteta moje suze davati njemu koji nije zaslužio...danas ima novu priču...o tome kako je njegova mama sama  i kako on to ne može podnijeti...totalno idiotski...ok...sama je...kako ga to nije boljelo prije tri godine kad  je ostala sama ili prije kad ju nije niti čuo niti vidio skoro osam godina ...i kad je ona patila za njim...kad je nije smio niti nazvati...znam da nije u pitanju nitko drugi...previše smo skupa...ali bez obzira na sve njegova izlika je fakat infantilna...muškarac od skoro pet banki sad odjedanput postaje full osjećajan...e pa neka...nisam zločesta samo realna...daj ohladi...kuka kako on nije za sve te godine ništa stekao...kao sad će steći...o bože ako te ima svjedok si što sam ja dala u toj našoj zajednici...a ja...kaže ...snađi se...e pa b.  ...snaći ću se...obećavam sama sebi...sutra idemo na put...mrzim već unaprijed šutnju tih dva sat u odlasku i  dva u povratku...to su četiri sata beskrajno dugačka...kao naziv onog filma ...cesta duga godinu dana...i još otprilike dva tamo...sveukupno šest sati....cijela vječnost...izdržat ću...danas sam dobila malu knjižicu mudrost za sva vremena...ponekad...sad ne...ću vam napisati poneko zrnce mudrosti...uvijek se može nešto naučiti ma koliko godina imali...eto...poželite mi sretan put i povratak...jer  la vie en rose...za ne

Nema komentara:

Objavi komentar