petak, 9. rujna 2011.

danas neću spominjati b. ...osim u naslovu...ovo je ipak moj život...


sva jidra puštam da se bore...
...koji je poput jedrenjaka...ima ona karanova pjesma...citiram...pod mojom provom olujno je more a nigdi vitra da mi snage da..sva jidra puštam da se bore od jubavi sam duša ranjena...osjećam se baš kao da sam izašla iz te pjesme...svugdje oko mene bura...a moja jedra nikako da se podinu i da odjedrim u neki bolji život...ma nema veze ...i ja sam voljela i ranjavala...sada sam i ja ranjena...peče me to kao kad ti padne žar cigarete na golo koljeno na primjer..e  neću  o  tome...dosta je kuknjave...pa i drugi ostavljaju i bivaju ostavljeni ...od toga ti je malo zlo ali se ne umire...zlo ti bude i ako pojedeš previše sladoleda...pa ne umreš...a ja ću ovo tretirati kao sladoled...koji se napola otopio...a napola pojeden...iz one male knjige mudrosti koju sam dobila citirat ću jednu misao...u jednom teškom životom razdoblju netko me nazvao i telefonskoj poruci snimio glazbu...dio nekog klavirskog komada...prožeo me osjećaj da me netko doista   voli...no nikada  nisam  otkrio tko je to bio...napisao je  novinar...urednik nekog časopisa...možda i meni zazvoni telefon...i začujem nešto kao tiha klavirska glazba..albinonijev adaggio...možda...od nekoga koga ne znam...jer  la vie en rose...još vjerujem u to...laka vam noć...

1 komentar:

  1. Samo da te pozdravim. Registrovah se. :)
    Lep, ali tužan tekst. Svrati, ja sam trenutno radosna i volela bih to da podelim. :)

    OdgovoriIzbriši